U svojoj dugoj historiji, dijelovi općine Ilijaš imali su značajnu geografsku, duhovnu i prosvjetno-kulturnu dominaciju na širem području koje okružuje općinu Ilijaš. U Ilijašu je pronađeno više rimskih starina, a na grobljima kraj džamija nalazilo se nekoliko, po tipu dosta starih, nadgrobnih spomenika. U ranom srednjem vijeku uz rijeku Bosnu i porječja Vogošćice, Ljubine, Misoče i Stavnje formirana je župa Vogošća ili Vidogošća. Dešavanja koja se vezuju za period Osmanske vladavine dovode do formiranja džemata, nahija i sandžaka. Početkom XIX vijeka u Sarajevskoj nahiji bilo je dvadeset džemata među kojima i sa područja općine Ilijaš džemati: Sudići, Crna Rijeka, Srednje, Čifluk, Crna Rijeka, Rakova Noga i sela Luka i Žeravica. Treba istaći selo Taračin Do, smješteno između Ravnog Nabožića i Čemerske planine, sjeverno od Sarajeva na udaljenosti 15 kilometara zračne linije, koje je više od jednog stoljeća bilo geografski, duhovni, prosvjetno-kulturni pa i svojevrsni administrativno-upravni centar šireg područja sačinjenog od dvadesetak sela smještnih između Semizovca i Srednjeg, u slivovima rijeka Ljubine i Misoče.

Prvobitno postojanje Ilijaša vezano je za naselje Luke i to dio između Gornje i Donje Luke, s obje strane rijeke Misoče. Prema historijskim izvorima, neki od pokazatelja naseljavanja ovog područja te privrednog, društveno-političkog i kulturnog značaja još od ranog srednjeg vijeka su nekropole stećaka razasute po cijeloj teritoriji općine Ilijaš. Neke nekropole su proglašene i nacionalnim spomenicima, poput one u Kopošićima u kojoj se ističe stećak kneza Batića, nekadašnjeg bosanskog plemića, vlastelina, a po nekim historičarima i feudalca koji je imao velike posjede, zatim nekropole stećaka u Čevljanovićima, Vrutcima, Solakovićima, Han Karauli, Stupama i na mnogim drugim lokacijama. Jedan od značajnih kulturno-historijskih spomenika koji ukazuje na privrednu aktivnost tadašnjih stanovnika i eksploatacije prirodnog i rudnog bogatstva ovog područja je srednjovjekovni bosanski stari grad Dubrovnik koji je također 2003.godine od strane Državne Komisije/ Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, proglašen nacionalnim spomenikom kulture i pod zaštitom je države. Po nekim pisanim izvorima, za ovaj kulturno- historijski spomenik vezuju se tvrdnje da su po odobrenju bana Kulina, Dubrovčani podigli grad i da je "Kulin-ban (1197/98. godine) našao srebrne i željezne majdane u planini Jagotini, pa je nemajući vještih rudara, dao majdane pod zakup Dubrovčanima koji su tu napravili tvrđavu te u njoj čuvali oruđe i iskopanu rudu." U blizini ovog grada, na brdu Šiji bilo je raskrižje puteva koji su vodili u osnovim smjerovima – prema Visokom i Olovu, političkim i privrednim centrima onog doba, što je uveliko davalo temelj razvoju ovog kraja. Arheolog–istraživač Pavao Anđelić (1920.-1985.) navodi da je Dubrovnik u predosmanskom periodu (rani srednji vijek) bio sjedište šireg administrativno–teritorijalnog područja tj. župe Vidogošća / Vogošća. To područje je prema njegovim navodima obuhvatalo teritorij između Sarajevskog i Visočkog polja, odnosno današnjih općina: Vogošća, Ilijaš, Breza i dijelove općine Vareš i zvalo se knežija Dubrovnik.

Uspostavljanjem osmanske uprave na ovom području (1463. godine) uspostavlja se nahija Dubrovnik. U doba sultana Mehmeda II u gradu je izgrađena i jedna džamija. Dubrovnik se često spominje i u osmansko-ugarskim ugovorima, a u Gazi Husrev–begovoj zakladnici od 1531. godine kao Dobronik. Pored Dubrovnika, na području Ilijaša postoji još mjesta i toponima koji potječu iz srednjeg vijeka, kao što su Kopošići, Simin Kram, Brajkov Do, Banje, Kučište, Mijovići i drugi lokaliteti značajni kao dokaz dugogodišnjeg postojanja ljudi na ovim prostorima i njihove historije. Područje općine Ilijaš, odnosno njeno stanovništvo u periodu osmanlijske vladavine zadesila je u više navrata epidemija kuge (1690., 1731., 1741., 1737. i 1782. godine), u kojima je nestalo više sela.

Na ovom području, najveće administrativne, političke i privredno-ekonomske promjene desile su se početkom 20. stoljeća, odnosno, nakon okupacije od strane Austo-Ugarske i izgradnje željezničke pruge Sarajevo-Brod, Podlugovi-Vareš, Semizovac-Ivančići, što dovodi do osnivanja željezničarskih i industrijskih naselja u Ilijašu, Podlugovima i Srednjem. Područje općine Ilijaš u vrijeme aneksije BiH od strane Austro-Ugarske podijeljeno je na okruge, a oni na srezove (kotare). Srezovi su podijeljeni na općine umjesto tadašnjih džemata, a ove na mahale i zaseoke. Područje sadašnje općine Ilijaš, u administrativnom pogledu, jednim dijelom je potpadalo pod sarajevski, a diljelom pod visočki srez. Poslije 1922. godine umjesto okruga u administrativnom ustroju, uvode se oblasti koje se uglavnom poklapaju sa teritorijom starih okruga. Tako da je općina Ozrenska (Srednje) pripala sarajevskom, a Podlugovi visočkom srezu, a ovi srezovi oblasti srednje ili centralne Bosne.

Ovako stanje ostaje sve do 1941. godine, kada se na temeljima odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a pristupa izgradnji nove državne organizacije, tokom koje centralna Bosna obuhvata četiri sreza: Fojnica, Vareš, Visoko, Srednje, a jedan njen dio pripao je sarajevskom srezu. Na sredanjskom srezu su mjesna područja: Rajlovac, Semizovac, Ilijaš, Vogošća, Višnjica, Nahorevo, Srednje i Nišići. Mjesna područja Ljubnići i Podlugovi su na visočkom srezu. Područje Ilijaša je tokom drugog svjetskog rata od 1941. godine do proljeća (april) 1942. godine bilo “slobodno” i u njemu je egzistirala tzv. “Sredenjska Republika”, sve do otvorene izdaje i četničkog puča u “ustaničkim” jedinicama. U tom periodu su se u Srednjem i okolici, odigrali značajni događaji, kao što su: boravak rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije i Vrhovnog štaba Narodno-oslobodilačke vojske i Pokret otpora Jugoslavije, na čelu sa Josipom Brozom Titom; održavanje pokrajinskog savjetovanja KPJ za BiH u Ivančićima 7. i 8.1.1942. godine, uz prisustvo mnogih rukovodilaca KPJ iz cijele BiH; boravak Prve proleterske brigade NOV-a i drugih jedinica pred polazak u čuvani “Igmanski marš” u januaru 1942. godine; te fomiranje 1. bosanskog udarnog proleterskog bataljona 6. istočnobosanske narodno-oslobodilačke udarne brigade 13.3.1942. godine. Teritorijalna podjela uspostavljena 1941. godine trajala je do 1947. godine, kada se na području sadašnje općine Ilijaš, prema Zakonu o administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne republike BiH, formiraju mjesni narodni odbori Ivančići i Srednje u sarajevskom srezu, te Podlugovi u visočkom srezu. Naseljena mjesta današnje općine Ilijaš su tom podjelom pripala drugim tadašnjim Mjesnim narodnim odborima: Semizovcu u sarajevskom srezu (Solakovići, Korita, Taračin Do, Višnjica, Malešići), Okruglici u vareškom srezu (Čemerno, Karaula, Kunosići), Dabravinama u vareškom srezu (Čemernica) i Rajlovcu u sarajevskom srezu (Gornja Bioča). U maju 1952. godine su od dotadašnjih mjesnih narodnih odbora osnovani narodni odbori općina i narodni odbori gradskih općina, kao lokalnih organa državne vlasti i samoupravljanja u općini. Na području sadašnje općine Ilijaš formirane su općine Ivančići sa sjedištem u Ivančićima i Podlugovi sa sjedištem u Podlugovima. Ukazom o proglašenju Zakona o području srezova i općina u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini koji je usvojila Narodna skupština NR BiH 12.07.1955. godine i Zakona o području srezova i općina u NR BiH na području sadašnje općine Ilijaš, formirane su općine Ilijaš sa sjedištem u Ilijašu i Srednje sa sjedštem Srednjem. Zakonom o ukidanju općina u Narodnoj republici BiH iz 1960. godine ukinuta je općina Srednje, a njeno područje je pripojeno općini Ilijaš. Ovom teritorijalnom promjenom uspostavljene su sadašnje granice općine na površini od 323 km2, unutar kojih se nalazi 79 naseljenih mjesta i 27 naselja svrstanih u 18 mjesnih zajednica i Ilijašem kao kulturnim, ekonomskim i administrativnim centrom općine. Od 03.02.1978. godine općina Ilijaš ulazi u sastav grada Sarajeva, kao jedna od 10 gradskih općina.

U vrijeme agresije na BiH i nemilih događaja koji su u to vrijeme zadesili cijelu državu i njen narod, općina Ilijaš je bila okupirana i u potpunosti devastirana. Svi njeni privredni i društveni kapaciteti su bili porušeni, zaplijenjeni i opljačkani, a privatne kuće i infrastruktura u potpunosti uništeni. Reintegracija općine Ilijaš desila se 29. februara 1996. godine kada su povratnici uz pomoć nadležne lokalne vlasti, državnih organa i međunarodne zajednice uspjeli obnoviti sve porušeno i stvoriti uslove za normalan društveni život i privredni razvoj. Nakon poslijednjeg rata (1992.-1995.) došlo je do novog administrativno-teritorijalnog ustroja i grad Sarajevo formira se od četiri općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad, a ostale općine (sa Ilijašem) koje su bile u sastavu grada ostaju u okviru Kantona Sarajevo, izuzev općine Pale koja je u sastavu entiteta Republika Srpska.

Općina Ilijaš se nalazi u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine (BIH), sjeverozapadno od Sarajeva, u dolini rijeke Bosne, i uz magistralni put Sarajevo–Tuzla, a pripada Kantonu Sarajevo Federacije Bosne i Hercegovine. Općina se prostire na oko 309 km2 i graniči sa općinama: Visoko, Breza, Vareš, Olovo koje pripadaju Zeničko-dobojskom kantonu, općinama Sokolac i Istočni Stari Grad, koje pripadaju Republici Srpskoj i općinama Vogošća, Stari Grad, Novi Grad, Centar i Ilidža koje pripadaju Sarajevskom kantonu.

Općina se nalazi na raskrsnici puteva koji je povezuju sa susjednim općinama, kao i sa svim dijelovima BiH.

Općina Ilijaš je smještena na nadmorskoj visini od 500 do 1200 m, a odlikuje je ravničarsko-brežuljkasti i planinsko-brdski teren. S obzirom na geografske karakteristike prostor koji zauzima općina moguće je podjeliti na dvije cjeline: donji i gornji Ilijaš.

Na osnovu podataka šumskogospodarske osnove, ukupna površina šuma i šumskog zemljišta na području opštine Ilijaš iznosi 16249 ha, od čega je 13644 ha u državnom vlasništvu, a 2605ha su šume u privatnoj svojini.

Na području općine nalazi se više lokaliteta sa mineralnim sirovinama, uključujući nalazište mangana u Čevljanovićima, nalazište krečnjaka u Gajevima - Vrela i Rači, nalazište kamena eruptivca u Koritima, nalazište kamena škriljcau Misoči, nalazište kvarca u Podroli i Čevljanovićima.

Na prostoru Srednje, taćnije u Draževićima, registrirano je nalazište žive izuzetnog kvaliteta koje nije do sada eksploatisano. Na području Podlipnika registrirano je izvorište termalne vode a na potezu Srednje – Čevljanovići izvorište mineralne vode.