Obilježena 29. godišnjica masakra nad stanovnicima Ahatovića u Sokolini

U Sokolini je obilježena još jedna tužna godišnjica otkad je agresor, prije 29 godina u autobusu svirepo ubio 48 nedužnih Bošnjaka iz naselja Ahatovići, Bojnik i Dobroševići, i stradanja 18 šehida i poginulih boraca Armije RBiH, koji su u pokušaju proboja prema slobodnoj teritoriji, poginuli na brdu Ranovača, braneći svoj narod i domovinu. Nakon 12-dnevnog mučenja i torture u logoru Rajlovac dovezeni su u blizinu naselja Sokolina gdje su na zvjerski način likvidirani.

Obilježavanju je prisustvovala i delegacija Općine Ilijaš, prevođena načelnikom Akifom Fazlićem, koja je položila cvijeće na mjestu masakra i odala počast žrtvama.

sokolina opcinailijas

Elvir Jahić, jedan od preživjelih, stopostotni invalid, svakog 14. juna dođe na mjesto stradanja. Kaže da je teško, svake godine iznova doživljavati ono što se prije 29 godina dogodilo njemu i njegovim komšijama.

–Nakon višednevnih pokušaja da se odupremo agresoru, zarobljeni smo i odvedeni u logor u Rajlovcu. Jedno jutro su nam kazali da idemo na razmjenu, ali su nas prevarili i dovezli u Sokolinu kako bi nas mučki ubili. Agresorski vozač i vojnici su izašli iz autobusa i onda je počela kanonada iz raznog oružja, od granata, bombi, puščanih metaka… Nakon što su prestali, ostala su raskomadana tijela, a oni su otišli sa mjesta zločina. Iako teško ranjen, nekako sam uspio dopuzati do obližnjeg potoka, gdje sam pokušao skratiti sebi muke udarajući se kamenom u potiljak kako bih izgubio svijest, ali nisam uspio. Vratio sam se puzajući u autobus gdje sam proveo noć među mrtvim tijelima. Pronašli su nas mještani sela Ravne, Homar i Vukasovići i spasili nas koje smo preživjeli, a poginule borce dostojanstveno ukopali, kazao je Jahić.

O izvlačenju ranjenika i preživjelih i situaciji koju su zatekli u Sokolii prisutne je upoznao Džafer Herić, član Ratnog štaba u Srednjem.

-Nekoliko ranjenika uz brdo i šumu dopuzali su u Vukasoviće i obavijestili o svemu što se desilo. Mi smo u noći oko dva sata noći i došli iz Gojanovića u Vukasoviće gdje su nas informisali o svemu. Održali smo sastanak sa načelnikom Štaba rahmetli Hrustemom Mališevićem i razmotrili kako da organizujemo evakuaciju i ukop. Jedan je predložio da se sve snimi kamerom i snimak je poslat u Olovo, odakle je o ovom događaju upoznat cijeli svijet. Pokušavao sam tri puta da uđem u autobus ali nisam mogao, potresne slike i zločin ne mogu se shvatiti niti opisati. Pored autobusa bio je kanister benzina ili nafte, imali su namjeru da zapale autobus. U magli i kiši organizovali smo izvlačenje, pripadnici policije, civilne zaštite u muku su uz suze niz lice obavili evakuaciju tijela i obavljen je ukup u Ravnama, a ranjenici evakuisani. Od ovog mjesta Mokro i Ilijaš udaljeni su pola sata, nad nama je također mogao biti izvršen masakr, ali tada o tome nismo razmišljali, prisjetio se Herić.

sokolina 22

14. juna 1992. godine, neprijateljske snage naredile su mještanima Bojnika, Dobroševića, Ahatovića koji su bili zarobljeni u logoru u Rajlovcu, da uđu u autobus koji ih je navodno, trebao odvesti na razmjenu. Ali, tada je neprijatelj, umjesto na razmjenu, 56 nenaoružanih logoraša odvezao u Sokolinu, gdje su ih na najsvirepiji način ubili. Nakon strašnih tortura koje su prošli u logoru u Rajlovcu, gdje su proživljavali ono što ljudski um ne može ni zamisliti, mnogi od zarobljenih Bošnjaka, nisu ni slutili da će im lažno obećanje dato od agresora „da ih vode na razmjenu“ biti posljednja vožnja – vožnja u smrt.