Obilježena još jedna tužna godišnjica stradanja Bošnjaka u Sokolini Ispis
Autor Nermina Durić-Kahvedžić   
Ponedjeljak, 15 Lip 2015 07:06

sokautobus-300x199U mjestu Sokolina, kod Ilijaša obilježena je još jedna tužna godišnjica od kako je agresor, prije 23 godine u autobusu svirepo ubio 48 nedužnih Bošnjaka iz naselja Ahatovići, Bojnik i Dobroševići, i stradanja 18 šehida i poginulih boraca Armije RBiH, koji su u pokušaju proboja prema slobodnoj teritoriji, poginuli na brdu Ranovača, braneći svoj narod i domovinu. Nakon 12-dnevnog mučenja i torture u logoru Rajlovac dovezeni su u blizinu naselja Sokolina gdje su na zvjerski način likvidirani.

Veliki broj porodica stradalih, preživjeli borci i logoraši, delegacija Općine Novi Grad Sarajevo, te predstavnici Općine Ilijaš, Kantona Sarajevo, boračkih udruženja, stanovnici Ahatovića, Bojnika i Dobroševića, danas su položili cvijeće na mjestu masakra i odali počast žrtvama.

Masakr u Sokolinama je jedan od mnogobrojnih ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.

Nakon strašnih tortura koje su prošli u logoru u Rajlovcu, gdje su proživljavali ono što ljudski um ne može ni zamisliti, mnogi od zarobljenih Bošnjaka, nisu ni slutili da će im lažno obećanje dato od agresora „da ih vode na razmjenu“ biti posljednja vožnja – vožnja u smrt.

Tog 14. juna 1992. godine neprijateljske snage naredile su mještanima Bojnika, Dobroševića, Ahatovića koji su bili zarobljeni u logoru u Rajlovcu, da uđu u autobus koji ih je navodno, trebao odvesti na razmjenu. Ali, tada je neprijatelj, umjesto na razmjenu, 56 nenaoružanih logoraša odvezao u Sokolinu, gdje su ih na najsvirepiji način ubili.

Neprijateljski vojnici po dolasku u Sokolinu naredili su zarobljenicima da legnu na pod autobusa, a onda su autobus zasuli granatama, mecima i bombama. Od 56 zarobljenika osam ih je preživjelo,od kojih je jedan u međuvremenu preminuo, a ostali su živi svjedoci užasnog žločina počinjenog u Sokolini.

Elvir Jahić, jedan od preživjelih, stopostotni invalid, svakog 14. juna dođe na mjesto stradanja. Kaže da je teško, svake godine iznova doživljavati ono što se prije 23 godine dogodilo njemu i njegovim komšijama. “Teško je, slike se vraćaju, kao da je jučer bilo, ali moja je dužnost da govorim o onome šta nam je agresor uradio. Dođem da proučim Fatihu ubijenim saborcima i komšijama” priča Jahić i dodaje:

“Nakon višednevnih pokušaja da se odupremo agresoru, zarobljeni smo i odvedeni u logor u Rajlovcu. Jedno jutro su nam kazali da idemo na razmjenu, ali su nas prevarili i dovezli u Sokolinu kako bi nas mučki ubili. Agresorski vozač i vojnici su izašli iz autobusa i onda je počela kanonada iz raznog oružja, od granata, bombi, puščanih metaka… Nakon što su prestali, ostala su raskomadana tijela, a oni su otišli sa mjesta zločina. Iako teško ranjen, nekako sam uspio dopuzati do obližnjeg potoka, gdje sam pokušao skratiti sebi muke, ali nisam uspio. Ujutro su me našli mještani i spasili”, prisjetio se Jahić. Jahić ističe da žalosno što za ovaj, kao i za mnoge druge zločine počinjene tokom agresije na našu zemlju niko nije procesuiran, iako se zna ko je iz logora Rajlovac naredio egzekuciju Bošnjaka.

Ubijenim Bošnjacima u Sokolini podignuto je spomen-obilježje, a i autobus u kojem su dovezeni i ubijeni još se nalazi na istom mjestu i svjedoči o nezapamćenom zločinu počinjenom nad nedužnim ljudima.
Nakon polaganja cvijeća i učenja Fatihe kod spomen-obilježja Sokolina, brojne delegacije odale su počast i žrtvama ubijenim u masovnoj grobnici u selu Ravne. Također, položeno je cvijeće kod spomen-obilježja ispred Osnovne škole Dobroševići, gdje su se prisutni učenjem Fatihe i minutom šutnje sjetili svih onih kojih danas, nažalost, više nema među živima, a svoje su živote položili za odbranu domovine. Delegacije su obišle i mezarje u Ahatovićima.

Tragičnog dana u Sokolini su ubijeni:

Meho Bašić, Salem Bečić, Ahmilo Bečković, Fadil Bečković, Nusret Bečković, Edin Bešić, Šućrija Bešić, Ibrahim Boloban, Amir Duraković, Jusuf Džuho, Alija Gačanović, Ćazim Gačanović, Mufid Gačanović, Mujo Gačanović, Mustafa Gačanović, Nedžib Gačanović, Samir Hrustanović, Ejub Kalkan, Ale Mehmedović, Nedžad Mešanović, Midhat Muharemović, Armin Mujkić, Edmir Mujkić, Eldin Mujkić, Fikret Mujkić, Hemed Mujkić, Mirsad Mujkić, Muhamed Mujkić, Refik Mujkić, Salem Mujkić, Šaćir Mujkić, Uzeir Mujkić, Zijad Mujkić, Nazif Mujkić, Ramiz Novalija, Mesudin Malagić, Ramiz Peljto, Ismet Rizvanović, Izet Rizvanović, Mehmed Rizvanović, Nedžad Rizvanović, Sulejman Rizvanović, Enes Suljić, Enver Suljić, Muhamed Suljić, Salih Suljić, Suad Suljić i Ramiz Ušto.

Na mjestu Ranovača 02.06.1992, godine braneći svoj narod i domovinu poginuli su:

Šaban Brajmaj, Mesud Burić, Džemil Bukalo, Admir Čaušević, Osman Čaušević, Hamid Divolić, Elvedin Đedović, Osman Efendić, Avdo Gačanović, Hamid Gačanović, Nihad Mešanović, Samir Mujkić, Jusuf Suljić, Nijaz Šehović, Nihad Tokmo, Ahmo Uhota, Bećir Žiga i Meho Žiga.