Obilježena 23. godišnjica stradanja u Bioči

Piše: Enisa Mešetović

bioca1Početkom 1992. godine srpski agresor zarobio je cjelokupno bošnjačko stanovništvo Gornje Bioče i zatvorio ih u objekat osnovne škole, nakon čega je odvojio žene i djecu od muškaraca te ih odveo na druge logorske destinacije, kao što su željeznička stanica u Podlugovima i Planjina kuća u Semizovcu. Mnogi od njih mučeni su a zatim ubijani u navedenim logorima, a najveći zločin izvršen je na brdu Žerovanj, gdje su na najmonstruozniji način mučena i likvidirana 23 Biočana, dok su ostali poginuli u živim štitovima, koje je koristio agresor ili kao pripadnici Armije RBiH. Danas, 2015. godine obilježavaju se 23 godine od stravičnog stradanja bošnjačkog stanovništva Bioče, koji su bez imalo oklijevanja branili svoj grad i svoju domovinu. Nažalost, mnogi od njih nisu uspjeli preživjeti mučenja i progone srpskog agresora. Bioča je dala svojih 47 šehida.

Prvi šehidi i bolna sjećanja

Program obilježavanja ove veoma bitne godišnjice započeo je okupljanjem posjetioca ispred Osnovne škole u Gornjoj Bioči, nakon čega je uslijedilo formiranje marš kolone i odlazak do prve Spomen-ploče u rejonu Selimovića, gdje su 29. maja 1992. godine na kućnom pragu ubijeni Uzeir Selimović  i njegov sin Zahid. Prisutim se obratio Muhamed Handžić, predsjednik Organizacionog odbora “Bioča 1992-2015.”, koji je pozdravio sve prisutne te se zahvalio na velikom odzivu, kako građana Bioče i Ilijaša, tako i gostiju susjednih općina Breza, Visoko, Ilidža, Vogošća i Novi Grad. „Danas je 23. godišnjica pogibije naših 47 šehida Bioče. Nalazimo se na mjestu gdje su pale prve žrtve Bioče, prvi šehidi, koji su poginuli ovdje ispred svog kućnog praga. Srpski agresor je imao dva cilja, prvi je potpuno uništenje i paljenje sela te ubijanje bošnjačkog stanovništva, dok je drugi cilj bio zarobljavanje i odvođenje stanovništva, te preuzimanje teritorije. Naši ljudi su odvođeni u logore te mučeni na najmonstruozniji način. Vaše prisustvo u ovolikom broju pokazuje koliko nam je bitno da Bioču sačuvamo od zaborava i sve dok je tako, vjerujem da mi imamo budućnost. Ako zaboravimo, sve ovo bi nam se moglo ponoviti. Učimo našu djecu, naše najmlađe šta se ovdje dogodilo, jer trebaju da znaju da su nam ovo učinile naše prve komšije, oni kojima smo vjerovali. Zapravo, Bioča je Srebrenica u malom“, kazao je Handžić u svom obraćanju.bioca2
Granatirana kuća, uništena avlija, šutnja i suze stanovnika Bioče te Spomen-ploča sa dva imena dokaz su bola i patnje koji još uvijek traju. Zijo Selimović jedan je od preživjelih stanovnika Bioče, pred čijim su očima ubili njegovog oca i brata. Teško mu je, emocije bujaju ali dostojanstveno ustaje i dijeli svoju priču sa prisutnima: „Ubili su mi babu i brata. Tada sam imao nepunih 12 godina. Te 1992.godine, tačnije 29.maja, četnici su napali na našu kuću, u kojoj su bile moje majka i sestra, te otac, brat i ja. Došli su do vrata pucajući, uzvikujući „Uzeire otvori!“. Ustajući da otvori vrata, oni su počeli pucati na vrata, gdje su ispucali jedan ili dva rafala…Oca su pogodili kroz vrata, te su ranili još jednu komšinicu i njezino dvoje djece. Provalili su vrata i našli mog brata naoružanog, koji je tada bio u teritorijalnoj odbrani. Zatim su ga izveli napolje a ja sam pošao za njima. Uslijedilo je ispitivanje brata o tome gdje su vojnici. Brat je plakao, ipak je imao samo 18 godina i zaista nije znao gdje se nalaze vojnici, što je i rekao srpskom agresoru. Nakon nekoliko minuta, priveli su ga tu uz jedno drvo šljive i vezanog strijeljali. Majka i ja smo ostali u kući, dok je sestra uspjela pobjeći preko njiva. Ostali smo sa ubijenim ocem i bratom jer nismo znali gdje da idemo. Tu smo noćili a ujutru smo unijeli brata u kuću, jer nismo mogli da ga sahranimo. Poslije smo lutali po šumama te je uslijedio logor…“.

Obilazak rejona Trešnice

Učenjem Fatihe i minutom šutnje te polaganjem cvijeća završen je obilazak Spomen-ploče u rejonu Selimovića, nakon čega je uslijedio odlazak na drugu Spomen-ploču u rejonu Trešnice. Prisutim gostima pridružili su se i Izviđačka jedinica Rakovica, odred 9. (40 izviđača sa starješinama), te predstavnici Udruženja antifašista općine Ilidža. Dva dana nakon stradanja Uzeira Selimovića  i njegovog sina Zahida, na brdu Trešnjica u zasjedi su ubijeni Džemil Šehić  i Edin Handžić. O njihovom stradanju i odbrani Bioče govorio je Muhamed Handžić, nakon čega se prisutim obratio Nermin Durmo, koji je preživio rat: „Bioča je uz pomoć Ahatovića, Rakovičana i Zenika uspjela  formirati neku Biočku jedinicu, gdje smo sarađujući sa Zelenim beretkama postali dio Patriotske lige. Naše prve komšije, sa kojima smo išli u školu i sa kojima smo djelili dobro i zlo počeli su se odvajati od nas te nas ubijati. Znali smo da se moramo pokrenuti i organizovati, budući da smo uvidjeli da će nas napasti i to su sve  vrijeme pripremali. Suprotstavili smo se agresoru i dali smo 47 života. Teško je, jer sam i sam ležao tu na putu, ranjen,30.maja 1992.godine. Pao sam u nesvjest i kada sam došao sebi, uspio sam se izvući ali su me četnici zarobili i odveli u stanicu milicije. Ko nije doživio, teško da može vjerovati šta se sve dešavalo. Ovi ljudi čije slike danas gledam, moji prijatelji, taj dan bili su sa mnom a sada ih nema..Nažalost. borili smo se, dali živote a danas nas naši političari tretiraju kao siročad. Ali, mi smo ratovali za našu djecu i našu zemlju i nije mi bilo žao da poginem.“ Učenjem Fatihe i minutom šutnje odana je počast i ovim šehidima, te je uslijedio historijski čas u interpretaciji Haruna ef. Hodžića, koji je podsjetio prisutne na važnost bošnjačkog jedinstva ali i svih stradanja na našim prostorima: „Ako se ne budemo sjećali naših šehida i historije koju smo prošli u periodu 1992-1995. godine, desit će nam se neki novi genocid i neko novo stradanje. Ako se budemo odnosili prema našim šehidima i njihovim porodicama sa nepoštovanjem, desit će nam se još jedna Srebrenica, još jedan Višegrad, Prijedor ili Bioča. I zaista, moramo biti jedni uz druge, u slozi, budući da živimo u okruženju zločinaca.“bioca3

Centralni dio programa i obraćanje zvaničnika

Nakon obilaska i odavanja počasti šehidima na navedenim Spomen-obilježjima, uslijedio je centralni dio programa obilježavanja, koji je započeo intoniranjem himne te učenjem Fatihe ili minutom šutnje za sve one koji su dali svoje živote tokom 1992-1995. godine. Prisutim se, u ime Organizacionog odbora obratio Muhamed Handžić, koji je uporedio život Bioče i njenih stanovnika prije rata, tokom rata i sada, 23. godine poslije: „U Bioči je prije rata živjela 51 bošnjačka porodica. Bioča ima 47 šehida što govori da gotova svaka kuća ima po jednog šehida. Na Bioču su mnogi zaboravili, kao i na to da je otpor ratu krenuo upravo odavde. Ovdje živi 400 stanovnika a samo četiri čovjeka imaju posao. Tako žive borci Bioče, Ahatovića, Rakovice i svi oni koji su se angažovali da brane Bosnu Hercegovinu od agresora. Biočani su se danas vratili na svoju zemlju i žive kako oni to znaju i umiju, i molim vas da ih ne zaboravite i da nam pomognete. Majke,očevi, sestre, supruge i djeca poginulih su tu i očekuju vašu pomoć te vas molim da im pomognete da žive dostojanstveno na ovom dunjaluku.”
O važnosti obilježavanja ovog veoma bitnog datuma govorio je i Općinski načelnik Akif Fazlić: „Bioča je simbol stradanja ne samo na području općine Ilijaš, nego i mnogo šire. Bioča je prilika da učimo i izvlačimo pouke iz onoga što se dešavalo i da znamo za sve ono što se dešavalo u Bioči jeste planski provedeno. Krajem 1991.godine, Skuština Opštine Ilijaš donijela je Deklaraciju o pripajanju Ilijaša selu Romaniji, što je bio prvi akt koji govori o njihovim planovima. Nažalost, nakon toga uslijedilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, ubijanje, metode živog štita. Nešto što zdrav razum ne može prihvatiti i shvatiti. Moramo naše najmlađe učiti šta se desilo i njegovati naša Spomen-obilježja, kojih je u Ilijašu, nažalost, mnogo.“ U ime Općinskog vijeća Općine Ilijaš prisutim se obratio Saudin Durmić: „Mi moramo živjeti i raditi zajedno, ali isto tako ne smijemo zaboraviti ono što nam se dogodilo u proteklim godinama. Broj i imena poginulih ljudi govore o težini borbe na ovim prostorima, te vas molim da njihov trud i djela nikada ne zaboravimo te da svake godine, u što većem broju dođemo ovdje i odamo počast našim šehidima.“ O problemima s kojima se susreću porodice šehida i borci Armije RBiH, te značaju otpora Biočana tokom 1992. godine govorio je i Muharem Fišo, ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo: „Teško je danas, jer na tako malom prostoru mučki je ubijen veliki broj ljudi. Prema brojnosti vaše posjete, zaista je sve rečeno, budući da se na mnogim manifestacijama ovakvog karaktera na području Kantona Sarajevo pojavljuje veoma mali broj ljudi. Moramo biti iskreni i reći da su borci, šehidi i njihove porodice zapostavljeni. Borcima ne preostaje ništa drugo nego da se ujedine u jedan front, u  jedinistvenu organizaciju i dok su živi da svojoj djeci obezbjede dostojanstvene uslove za život. Porodice šehida i poginulih boraca i njihova djeca žive od 400 KM mjesečno, a mnogi mi tvrde da to nije tako. To su djeca sa diplomama magistara, djeca sa najboljim ocjenama. Ja sam obećao pomoć mojim borcima, ali njih isto molim da se kane političkih opcija i međusobnih malverzacija sa onima koji su zaista branili našu domovinu.“

Prigodan program nastavljen je učenjem Jasina šehidima Bioče, koji je proučio Sead ef. Brkić, nakon čega je uslijedilo polaganje cvijeća na Centralnom spomen-obilježju mnogobrojih delegacija i udruženja. Dijeljenjem primjeraka knjige-Monografija šehida općine Ilijaš „315 istina o slobodi“ svim stanovnicima MZ Bioča, koje je uručio Općinski načelnik Akif Fazlić, zvanično je završen program obilježavanja 23. godišnjice stradanja bošnjačkog stanovništva u Bioči 1992.godine.

Više fotografija možete pogledati na facebook stanici Radio Ilijaša.