Dvodnevno obilježavanje 25. godišnjice pogibije komandanta 16. Divizije ARBiH majora Hašima Spahića nastavljeno je danas.

Svi oni koji su svjesni značaja i djela heroja Hašima Spahića jutros su obišli dva šehidska mezaristana u Brezi i položili cvijeće. Na mezaru Hašima Spahića također je položeno cvijeće i proučen Yasin.

Prisutni su nastavili put prema Moševićkom brdu gdje su klanjali džumu namaz, a potom je upriličen prigodan program i polaganje cvijeća na mjestu pogibije majora Hašima Spahića i kapetana Šemse Baručije.

Iljko Barić, jedan od starješina komande 126. ilijaške brigade i zamjenik komandanta brigade 1994./1995. godine održao je čas historije, upoznavajući prisutne o životu i djelu majora Hašima Spahića, i načinu na koji je izgubio život, te o situaciji koja je u to vrijeme vladala na ovom ratištu.

"Poštovani članovi porodice rahmetli Hašima Spahića, poštovani saborci, draga djeco i omladino okupili smo se ovdje 25 godina poslije kobnog crnog utorka, 11. oktobra 1994. godine, dana kada je poginuo naš major Hašim Spahić.

Hašim Spahić se rodio 1. decembra 1957. godine u Popovićima, od majke Dudije i oca Muniba. Osnovnu školu završio je u Župči, srednju tehničku školu završio je u Sarajevu. Volio je sve u vezi pedagogije i to ga je povuklo da bude prosvjetni radnik, odnosno nastavnik. Upisao je pedagošku akademiju i vrlo brzo ju završio. Radio je dvije ili tri godine u školi „27. juli“, to je škola koja danas nosi njegovo ime, potom u školi „Evgenije Spahić – Željko“ u Srednjem i kratko u školi u Podlipniku.

U međuvremenu odlazi na služenje obaveznog vojnog roka u JNA, te biva regrutovan u prvu kategoriju, odnosno tamo gdje idu najbolji, i kreće u školu rezervnih oficira u Zadru. Nakon godinu dana uspješno završava školu u Zadru i postaje rezervni oficir.

Nadalje, 1983. godine biva zaposlen kao oficir u komandi tadašnje ilijaške vojske. Za osam godina rada u toj komandi prošao je sve dužnosti, od referentske, a 1991. godine postaje komandant ilijaške vojske. U međuvremenu je završio Fakultet političkih nauka, Odsjek opštenarodna odbrana. Uspijeva sagraditi kuću u Mlinima, formirati porodicu i dobiti dvije kćerke.

U teškom periodu, 25. oktobra 1991. godine, rahmetli Hašim Spahić postaje komandant štaba. Nažalost BiH počinje da gori kao kamara suhog granja, a ilijaška vojska se raspada. U aprilu 1992. godine Hašim Spahić mora napusiti sjedište ilijaškog štaba. On 10. aprila 1992. godine formira novi štab od ljudi koji su se opredijelili da brane državu i prihvata se najtežeg mogućeg zadatka da organizuje vojsku bez oružja da brani svoja ognjišta i državu.

Omladino i djeco, vi vjerovatno znate gdje je Lješevo i granica sa općinom Visoko, a vjerovatno znate gdje su Bakići i Krivajevići, to je sjeverna granica općine Ilijaš. Sve to je trebalo imati na vezi i čuvati. U selima i mjesnim zajednicima javljalo se mnogo dobrovoljaca koji 

žele da brane zemlju, ali pitanje je čime i kako, jer nema oružja i nema dobre organizacije. Ne može Hašim doći u svako selo i zapovijedati svakoj jedinici, a tada je bilo 31 jedinica, 17 četa, 13 vodova i jedno odjeljenje. Teško je bilo sve držati pod kontorolom i u svakom momentu komandovati. Hašim je, poznavajući situaciju, formirao dva rejonska štaba. Jedan na području Srednjeg i jedan na području Ilijaša. Nažalost, štab na području Ilijaša nikad nije zaživio jer je vrlo lako i brzo to područje palo pod okupaciju. Rejonski štab Srednje je zaživio, ali ne u središtu Srednjeg nego na Gajevima, jer je i Srednje već bilo okupirano.

Rat je krenuo, muke su to bile, nije to stanje mira i današnji vakat. Borbe su krenule početkom maja, tačnije 3. maja, krajem maja pada 

Bioča, početkom juna pada dio Luke i Kadarići, 5. juna Lješevo. Počinjeni su masakri, zarobljavanja i belaji svake vrste, a onda dolazi iznuđena akcija na Čemernu. Gornji kraj općine također gori, Medojevići gore, u Gajevima, Dragoradima i Sudićima se formiraju dva odreda i idu prema Olovu uz veliki rizik, a pri tome upadaju u zasjede, Kamenica je u okruženju, Misoča pet mjeseci krvari. Eto, to je slika ilijaške općine 1992. godine.

Čuli ste priče kako je kada padne selo, kada se izgubi član porodica i kuća, kada se izgubi sve što si do tada imao. Stanovnici naše općine postaju izbjeglice od Olova do Zenice i Fojnice.

Potom dolazi golgota Ravnog Nabožića, 1993. godine i Medovćani moraju napustiti svoje selo, izvlače koliko mogu oružja i dolaze u Brezu. Ne mogu vam opisati kako su ti ljudi izgledali kada su došli u Brezu.

Nabožić gori, neprijatelj želi da nas potisne što dalje od Ilijaša, Semizovaca, Vogošće i od ceste Semizovac – Srednje. Nakon borbe koja traje pola godine i naših muka nažalost Nabožić gubimo 26. aprila 1993. godine. Tada gine osam vojnika, među njima trojica rođene braće Halač iz Tihovića i njihov zet. Oni nisu poginuli na istoj lokaciji kao kada padne granata, oni ginu na različitim lokacijama. Nabožić brane izmučeni odredi Tale i Vogošća.

Jaki artiljerijski napadi na Moševićko brdo počinju ujutro 10. oktobra 1994. godine. Sutradan je već pakao, do podne žestoki artiljerijski napadi, a od podne kreću pješadijski napadi. Negdje u popodnevnim satima gubimo Moševićko brdo. Komandant Hašim se našao na tom terenu, nažalost nije imao prave informacije, potčinjeni ga nisu izvještavali ispravno i redovno, sve telefonske i žične veze artiljerija je iskidala i on je bio ubijeđen da se ovdje nalazi još vojske. Moj zadnji kontak s njim je bio tu večer iza 17 sati. Na vezi čujem rahmetli komandanta Hašima da izdaje naredbe. Pretpostavljam da je rahmetli Hašim krenuo oko 17:30 sati sa kapetanom Šemsom Baručijom i ličnim pratiocem Larisom prema ovom rejonu, misleći da usputno ima 

vojske. Na motoroli sve češće čujemo kako prozivaju Hašima da se javi, ali on se ne javlja. Mi koji smo znali da je otišao ovamo plašimo se i crv sumnje počinje da radi.

Oko 22 sata sve je utihnulo, brige su sve veće. U tom času u zemunicu dolazi Laris vojni policajac i lični pratilac Hašima Spahića. Isprepadan je i ne može da sastavi dvije riječi. Priča nam kako je bio sa Hašimom i Šemsom i kako su se susreli sa neprijateljima, te da je komandant pogođen.

U pola dva poslije ponoći do nas je stigla vijest da su četvorica policajca iz jedinice Laste iz Visokog Avdo Šabanović, Menso Halilović, Danko Barić i Amir Hašimović pronašli tijela rahmetli Hašima i Šemse. Četvorica boraca su tu noć pokazala hrabrost i humanost kada su u mrkloj noći primjetili svjetlost blinkanja motorole, prišli su i pronašli dva mrtva tijela, izvukli ih i otpremili za Brezu. Hašim Spahić je sahranjen dva dana kasnije, u četvrtak 13. oktobra, u popodnevnim satima na mezarju u Brezi.

Tri dana poslije, 14. oktobra, krećemo u akciju vraćanja Moševićkog brda. Napadamo u dobro pripremljenoj akciji i 15. oktobra u popodnevnim satima uspijevama ponovo osvojiti Moševićko brdo.

Na kraju želim poslati poruku vama mladima koji ste ovdje, molim vas učite, razvijajte kult sjećanja i nikada nemojte mrziti, jer mržnja je teška bolest“, kazao je Barić.

U svom obraćanju načelnik Općine Ilijaš Akif Fazlić je podrctao obavezu da se heroji i značajni datumi ne zaborave.

„Upućujem selame porodicama Hašima Spahića i Šemse Baručije, posebno pozdravljam pripadnike vojske Armije RBiH i naravno mlade koji su danas sa nama. Prisjećamo se dvojice velikih ljudi, heroja i patriota.

Ono kako su dali živote najbolje govori o njima i njihovoj odgovornosti, karakteru i opredjeljenu ka očuvanju države Bosne i Hercegovine. Iljko je maločas kazao, i svi mi to znamo, Hašim je svoj život dao kao visokorangirani komandant na prvoj liniji odbrane. Taj osjećaj odgovornosti i patriotizma nikada ne smijemo zaboraviti. Taj osjećaj nas sve mora voditi naprijed.

Sinoć sam na akademiji naglasio da je Hašim po vokaciji bio pedagoški radnik, sportista, čovjek koji se iz školskih klupa borio za onu domovinu u kojoj smo živjeli. Nažalost morao je uzeti pušku osjećajući obavezu i dao je život da vi koji ste u školskim klupama možete olovkom graditi novu budućnost.

Ključna poruka je da sve što su naši borci iznijeli vama je omogućilo da se na sasvim drugi način borite za budućnost naše zemlje i ne sumnjam da ćete tu budućnost učiniti puno perspektivnijom. Obaveza svih nas jeste da nosimo sjećanje na našeg legendarnog komandanta i da ta sjećanja prenosimo, te da nam on bude vodilja i inspiracija.

Od devet ljudi sa područja općine Ilijaš koji su u ratu obnašali najvažnije funkcije već pet nije više sa nama. Zato slušajte poruke ovih ljudi dok su još među nama, pamatite ih i neka vam budu vodilja“, poručio je Fazlić.

Prisutnima se obratio i Mirsad Šljivo prijatelj i komšija Hašima Spahića, koji je u vrijeme rata bio vojni policajac.

„Želja mi je da kažem da sam tu zadnju noć proveo na Čemernici gdje je bio i Hašim Spahić. Sutra ujutro kada smo ustali bio je lijep dan, baš poput današnjeg. Vidim Hašima kako bere šipurke i pitam ga zašto bere šipke kada već imamo zalihu nabranih. Kaže mi kako se nada da će moći otići do Vareša, do porodice i odnijeti šipke za kćeku koja je bila bolesna kada ju je zadnji put vidio. Ja mu ponovim kako već ima ubranih šipaka i da ćemo mu nakupiti, a on mi kaže da će ona prije ozdraviti ako joj ih on ubere.

Dok smo razgovarali zazvonila mu je motorola, on se javio i vidio sam mu promijenu na licu, vidio sam da nešto nije uredu. Pitao je da li je Šemso Baručija tu, stigla je vijest da je pukla linija na Moševićkom brdu i da mora vidjeti šta se dešava. Laris je bio pored njega, sjeli su u auto. Ponudio sam mu se da i ja krenem s njima, ali je on odbio. To je priča o našem posljednjem susretu.

Emocije su velike, veliki je to čovjek bio. Iljko je pričao o njegovim vojnim sposobnostima, a ja ću reći da je bio čovjek velikog srca, dobar prijatelj i komšija,“ rekao je Šljivo.

Organizator manifestacije kojom se čuva sjećanje na ove hrabre ljude je Jedinstvena organizacija boraca Unija veterana općine Ilijaš.